Službeni internet portal Varaždinska županija

Zagorski puran opet u Europi – međutim, ovaj put je krenuo iz Hrvatskog Zagorja

OBJAVLJENO 15.06.2016.

Povodom zaštite Zagorskog purana oznakom zemljopisnog podrijetla pri EU. Projekt zaštite se provodio u suradnji PZ Puran zagorskih bregi, Udruge uzgajivača zagorskih purana Varaždinske županije, Krapinsko-zagorske, Varaždinske i Zagrebačke županije.

Povijest uzgoja purana

Pura kao domaća životinja, predstavlja najveći dar Amerike čitavom svijetu-rekli bi amerikanci, a mi bi se i mogli složiti sa time. Priča o domestikaciji pura/purana kao i njihovo širenje je relativno dobro poznato. Zagorski puran i samo njegovo ime povezano je sa područjem uzgoja. Međutim, njegova „storija“ započinje prije nekoliko stotina godina. Preci i srodnici udomaćenih pasmina pura, potječu od divljeg oblika pura (Meleagris gallopavo), o kojih je samo meksički (M. g. gallopavo) izvorni oblik, imao značajan utjecaj kod domestikacije današnjih pasmina. U to vrijeme, udomaćene pure su bile upola manje od svojih divljih srodnika s varijacijom različitih boja perja. U svim dosadašnjim istraživanjima, vrlo malo pažnje pridavalo se što točnijem preciziranju vremena i mjesta domestikacije. Prema prvotnim informacijama vezanim uz pronalazak kostiju udomaćenih purana sežu i u razdoblje od kojih 200 prije Krista, i to upravo na području Meksika. Međutim, najnovija istraživanja arheologa govore u prilog tome da su purani obitavali u područjima drevnih kultura, kao što su Maya, i sto godina ranije, nego što se to do sada tvrdilo. Iz svoje pradomovine (Meksika), i prije otkrića Amerike, pura se polako širi prema Centralnoj Americi, te isto tako i prema jugu (Peru, Ekvador).

 Put u Europu i natrag

Vrijeme i okolnosti oko prvog otkrića udomaćenih pura od strane Europljana, nažalost vrlo vjerojatno nikada nećemo moći detaljno precizirati. Nekoliko podvrsta purana, različitih prijevoda i slobodnih literarnih naziva, sigurno je dovelo do određenih konfuzija i nespretnih interpretacija u identifikaciji pojedinih podvrsta. Isto tako treba spomenuti činjenicu da su osim Kolumba i mnogi drugi (manje poznati) istraživači/trgovci sudjelovali u osvajanju kolonija, što je itekako imalo značajan utjecaj na točnu identifikaciju. Prvo spominjanje datira iz 1499. godine, kada Pedro Alonso govori u prilog tome, da je na obalnim područjima današnje Nikaragve, Kostarike i Paname pronašao purane koje je godinu dana kasnije iskrcao u Europi. Malo kasnije, 1502. godine, Kolumbo se iskrcava na oblama Hondurasa i ondje također evidentira životinje vrlo slične puranima. Uglavnom, pisani tragovi u Španjolskoj u razdoblju 1511-1512. godine govore u prilog tome da je na dokovima luka, zaprimljen vrlo velik broj ptica (uvoz brodovima). Za spomenuti je i narudžba Biskup od Valencije, od 24. listopada 1511. godine, kada naručuje deset purana (pola muških, pola ženskih) u svrhu daljnjeg uzgoja. Nakon toga, širenje Europom bilo je vrlo rapidno. Pa tako prvi pisani tragovi javljaju se u Italiji 1520; Njemačkoj 1530; Francuskoj 1538; Engleskoj 1541; Danskoj i Norveškoj 1550; Švedskoj 1556. Prema pisanim tragovima, glavni „krivac“ za dolazak purana u Europu je moreplovac Wiliam Strickland. Na njegovom obiteljskom grbu se nalazio puran, što je ujedno i jedan od prvih europskih prikaza purana. Thomas Tusser, engleski farmer i pjesnik je davne 1557. godine napisao i objavio pjesmu naslova; A Hundreth Good Pointes of Husbandrie, u kojoj također govori o zapažanjima o poljoprivredi i tradicionalnih običaja te nudi fascinantan uvod u život tadašnje Engleske. Pa tako navodi da su se 1573. godine, purani mogli pronaći na stolovima u vrijeme Božića.

Međutim, tu sada ne završava put našega purana. Sada već “udomaćeni” puran iz Europe, ponovno putuje na drugu stranu Atlantika i to iz Engleske prema Americi (Jamestown, Virginia). Potvrdu te teze donosi dokument iz 1584. godine, u kojem se nalazi popis stvari/pomagala koji se trebaju dostaviti budućim kolonijama, pa tako na popisu između ostalog stoji; purani, muški i ženski. Francuski, španjolski i engleski kolonizatori, nosili su sa sobom udomaćenog purana, koji se je u sjevernoj Americi sada križao sa divljim oblikom na tom području (M. g. silvestris) a koji nije nikada bio domesticiran. Potomci takvih križanja bili su puno veći od meksičkog oblika i imali su brončanu boju perja. Kako su bili veći i ostvarivali bolje rezultate u rastu i razvoju, vrlo brzo su zamijenili svoje prednike (domesticirani meksički tip) i u Americi i u Europi.

Konačno v Zagorju

Po dolasku u Europu, sredinom 16-stoljeća, purani su se širili brzinom od 40-50 km na godinu. Na tom putovanju (kako po Europi, tako i prema Americi, pa opet natrag), sigurno je bilo različitih načina i oblika uzgoja. Određene pasmine purana nastale su planskim radom, dok su neke nastale slučajno, pod indirektnim utjecajem čovjeka, kao i okoline u kojoj su obitavale. Prema zapisima Magistrata Mletačkog, u Hrvatsko Zagorje prvi purani doneseni su iz Italije, te je po istima prvi pečeni puran bio na stolu lepoglavskih pavlina na Malu Gospu 1561. godine. Na takvo porijeklo upućuje i etimologija, jer je naš naziv puran izveden od talijanskog naziva peruano. Malo manje od 100 godina kasnije, kroz propisanu feudalnu obvezu (Census culinarius, 1642. godine), kmetovi su imali obvezu naturalnog davanja za feudalnog gospodara «na kuhinju gospodina pomoći s puranima, guskami, prasci, zajci i sadom vsakojačkim, kuliku je premoguče». Spominjanje te obaveze ujedno nam i svjedoči o zanimljivoj činjenici da je već 1642. godine kod nas uzgoj purana bio toliko proširen da se mogla propisati i obaveza davanja purana. U to vrijeme pod ekspanzijom Turskog carstva naša se domovina svela na ostatke ostataka nekoć znamenitoga Kraljevstva hrvatskoga (reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae). U Hrvatskom Zagorju utočište je našlo cjelokupno hrvatsko plemstvo. Sa plemićkih imanja puran se brzo proširio i u narodu. Prvenstveno, jer je sam nalazio hranu slobodno lutajući širokim područjem oko domaćinstva i neznatno opterećivao siromašno kućanstvo. Naziv Zagorski puran, u literaturi se spominje početkom 20 stoljeća. U novijoj povijesti, zagorski puran se uzgaja već više od stotinjak godina ne miješajući se sa drugim pasminama. Evidentno je da su se puran i zagorski seljak nekako „pronašli“. Izvorno uzgojno područje zagorskog purana čini Hrvatsko Zagorje, dok se je naknadno uzgoj proširio i u druge, susjedne dijelove kontinentalne Hrvatske. Naš prirodoslovac Dragutin Hirc piše: … Puran je za naše Zagorje najznačajnija ptica ili da rečemo sa Zagorcem: da nema purana, nebi bilo Zagorja…

Zagorski puran, simbol je Hrvatskog Zagorja, kulturno-povijesne regije čiji jedan dio se nalazi i unutar Varaždinske županije. U krajoliku Hrvatskog zagorja, gdje prevladavaju blagi brježuljci, mala obiteljska gospodarstva i radišni ljudi, Zagorski puran, kao da je bio sam jedan djelić mozaika koji je u ranijoj povijesti, nedostajao. Zajednički suživot na vremenskoj skali, obilježili su svakojaki povijesni događaji (ratovi, bolesti, politike, …), koji ni u kojem obliku nisu promijenili taj odnos. I nadalje se, unutar malih seljačkih gospodarstava, po dvorištima kočepere Zagorski purani. Danas, nakon četiri i pol stoljeća suživota, osjećaj povezanosti i nadopunjavanja je i više nego evidentan. Hrvatsko Zagorje treba Zagorskog purana, jednako kao što i Zagorski puran treba Hrvatsko Zagorje.

Ovo je prilika da zahvalimo svima koji svojim zalaganjem doprinose prepoznatljivosti ovog proizvoda, a posebno poljoprivrednim gospodarstvima koja prenose tradiciju uzgoja purana na nove generacije te tako čuvaju povijest i jedinstven način uzgoja.

NAJČITANIJE NOVOSTI

Puran je za naše Zagorje najznačajnija ptica ili da rečemo sa Zagorcem: da nema purana, nebi bilo Zagorja